Vanja Stokić je glavna i odgovorna urednica portala eTrafika.net
Kao istraživačka novinarka najviše piše i izvještava o ljudskim pravima i marginalizovanim grupama. Posljednjih godina je mentorka i trenerica mladim novinarima/kama. Dobitnica je više novinarskih nagrada. Pokrenula je regionalni foto-konkurs “Goran Terzić” te prvu foto-bazu u regionu. Više nagrada, zajedno s Ajdinom Kamberom, dobila je za dokumentarni film “Brat”. Ona je i istaknuta humanitarna aktivistkinja.
Sa kojim izazovima se suočavate kao braniteljica ljudskih prava?
VANJA STOKIĆ: U svom radu se često bavim grupama i zajednicama koje nisu opšteprihvaćene u bh. društvu. Tada primjećujem da se svi, od publike pa do predstavnika nekih organizacija i institucija, navodno zalažu za poštovanje ljudskih prava, ali se u suštini zalažu za prava grupe kojoj oni lično pripadaju. To u praksi znači da, po njima, sloboda okupljanja mora biti pravo dostupno svima, osim kad se treba organizovati „Povorka ponosa“. Ili da je policijska brutalnost nedopustiva, osim kad se radi o izbjeglicama i migrantima. To je jedno veliko licemjerje. Ako se zalažeš za ljudska prava, zalažeš se za sva prava, svih grupa. Nema selektivnog biranja šta ti se dopada a šta ne. U kontekstu svega toga, ja često privlačim vrlo negativne reakcije ljudi, osude, vrijeđanje pa čak i širenje laži o meni, samo zato što pišem da grupa ljudi koju oni ne vole, ima prava koja trebaju da se poštuju. U domenu novinarskog posla nemam neke veće izazove koje ne mogu da prebrodim, ali ovaj stav ljudi prema meni je nešto sa čime živim već desetak godina. Da me ne shvatite pogrešno, nije se cijeli svijet udružio protiv mene, daleko od toga. Ima dosta ljudi koji me podržavaju i pomažu da istrajem u svom poslu, na tome sam im beskrajno zahvalna. Samo su ovi loši nekako uvijek glasniji u javnosti.
Šta smatrate da je vaš najveći doprinos u dosadašnjim aktivnostima kao braniteljice ljudskih prava?
VANJA STOKIĆ: Pored toga što sam posvećena izvještavanju o ljudskim pravima i slobodama, ja sam posljednjih 13 godina mentorka mladim ljudima koji se tek uče novinarstvu. Do sada je kroz moje programe i moju redakciju prošlo više od 300 mladih ljudi. Iako taj početni program nema većeg dodira sa ljudskim pravima, otprilike polovina tih mladih ljudi je kasnije ostala neko vrijeme, neki i nekoliko godina, u redakciji eTrafike, gdje su prolazili obuke kako da izvještavaju o ljudskim pravima a zatim to i radili. Svi oni su barem djelimično senzibilisani za pitanja nasilja, nepravde, solidarnosti, empatije…. Skupa smo organizovali akcije za različite ranjive grupe, volontirali u drugim udruženjima, bili skupa posvećeni određenom cilju. Na te mlade ljude sam jako ponosna, sa nekima sam i dalje u kontaktu, iako ih je život odveo u neke druge vode. Ali vjerujte da oni i dalje nose u sebi vrijednosti koje smo skupa razvijali.
Koji je vaš moto ili motivacija da branite ljudskih prava?
VANJA STOKIĆ: Mnogo je inata i bunta u meni. Nekako me je uvijek bilo sramota da se pravim da ne vidim neku nepravdu. Moje djelovanje vjerovatno neće ništa promijeniti, nekad ću dobiti po nosu ali neka se barem zna na kojoj sam strani. Što bi rekao Goran Bare, stoj na svjetlu i doći će kraj tami. Teško da će moja generacija dočekati kraj tame, ali hajde da narednim generacijama predamo dovoljno baklji, da imaju lakši početak.
Kakvo je stanje po pitanju ljudskih prava u BiH i šta se može učiniti da budu bolja?
VANJA STOKIĆ: Imam osjećaj da plešemo tango, malo idemo naprijed, malo nazad. Neke stvari napreduju, iako malim koracima. Ali opet, druge stvari nam oduzimaju i poništavaju našu borbu. Kao da se iznova moramo boriti za ista prava, ne samo da ih proširimo, već da zadržimo ona koja već imamo. To se posebno odnosi na antirodne pokrete koji posljednjih godina jačaju u Bosni i Hercegovini. Inače bih rekla da usavršavanje zakona i efikasnije kažnjavanje mogu pomoći napretku, ali mi se čini da ćemo uskoro doći do toga da kažnjavaju nas branioce ljudskih prava a ne one koji ih krše. Živimo u zemlji apsurda i sve je moguće.
