Lejla Gačanica je saradnica za ljudska prava pri Timu za ljudska prava Kancelarije Rezidentne koordinatorke UN u BiH
Lejla Gačanica je saradnica za ljudska prava pri Timu za ljudska prava Ureda Rezidentne koorinatorice UN u BiH/Uredu Visokog komesara za ljudska prava Ujedinjenih nacija. Prethodno je radila je kao programska službenica Fondacije Kvinna till Kvinna (2022-2025), na programima izgradnje mira, borbe protiv rodno-zasnovanog nasilja i EU integracija, te kao neovisna istraživačica i pravna stručnjakinja u oblastima tranzicijske pravde, anti-diskriminacijskih standarda i medijskog prava. Autorica je objavljenih članaka, analitičkih, naučnih i istraživačkih radova u ovim oblastima. Vodila je programe za mlade „Součavanje sa prošlošću i Ljudska prava“ Sarajevo Film Festivala. Lejla je doktorandica pravnih nauka na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Mostaru. Dobitnica je istraživačke rezidencije Women’s Life in Dialogue pri Frauenmuseum u Austriji, gdje se bavila međusobnim odnosima migracija, roda i identiteta. Političkom analizom i zagovaranjem se bavila kroz učešće u Strateškoj grupi za Zapadni Balkan (HBS) i u saradnji sa organizacijama iz regiona.
Sa kojim izazovima se suočavate kao braniteljica ljudskih prava?
LEJLA GAČANICA: Osnovni problem je što su ljudska prava ovdje skrajnuta, na margini. Uopšte postavljanje bilo kojeg aspekta ljudskih prava na društveno-političku agendu je veliki izazov. Ljudska prava su globalno izazvana na nekoliko različitih frontova, kreirajući nove krize i nejednakosti. U vremenu kada su u našoj zemlji dezinformacije, govor mržnje, kolektiviteti, manipulacija činjenicama, mainstream, a prostor za slobodnu riječ i misao sve uži, baviti se ljudskim pravima ponekad izgleda utopijski. No alternative tome nema, i mislim da solidarnost, umrežavanje i međusobna aktivistička podrška jesu rijetki sigurni oslonci.
Šta smatrate da je vaš najveći doprinos u dosadašnjim aktivnostima kao braniteljice ljudskih prava?
LEJLA GAČANICA: Meni su važna dva aspekta moga rada: prvo, da omogućim da se glasovi onih koji obično ne dopiru do javnosti (i centara moći), ili su utišani, uplašeni, sami – čuju. Tome služe moja istraživanja, a to povezivanje sa ljudima, ali i saslušavanje teških i zanemarenih iskustava (i nerijetko trauma), te njihovo „prevođenje“ u vidljive inicijative, nalaze, policy prijedloge jeste svrha mog istraživačkog rada. Važno mi je da čujem potrebe ljudi, ali i da učinim da ih čuju i oni koji bi na njihovom rješavanju trebali raditi. Mnogo sam radila sam mladima, sa ženama, sa žrtvama različitih vrsta diskriminacije; to je uvijek dodatna motivacija i međusobno osnaživanje. Drugo, rad na našoj teškoj ratnoj prošlosti. Nema tu brzih, uspješnih rješenja. To je proces koji će generacije iza nas morati nositi također. No sretna sam što evo u jednom segmentu – zabrani negiranja, glorificiranja, opravdavanja, umanjivanja genocida, ratnih zločina i zločina protiv čovječnosti, sam dala doprinos i što je ta inicijativa pokazala da glasovi civilnog društva i žrtava jesu važniji od političkih interesa i igara. I opet – nismo ni blizu rješenja ovog problema, jer primjena je sada novi izazov. Na kraju, ovo sve nisu poslovi, ovo je utkano u svaki dio mog privatnog i poslovnog života.
Koji je vaš moto ili motivacija da branite ljudskih prava?
LEJLA GAČANICA: Pomalo je zapravo sebičan motiv – želim da živim u boljoj državi, u egalitarnom društvu, u kojem nije privilegija imati osnovna ljudska prava i na primjer posao, stan, dostojanstveno zdravstvo, ne bojati se iskazati mišljenje i biti drugačiji. U kojem nećemo živjeti u stalnom strahu od novog rata ili pakovati život za odlazak. Mislim da ne možemo biti sretni dok su podjele ovako izražene, građani/ke u strahu. Ne pristajem na moto „samo nek’ ne puca“. Nama koji radimo na ljudskim pravima nije prestalo pucati, no naravno drugim sredstvima. Živjeti u negativnom miru je jako teško, jer privid sigurnosti, prava i jednakosti je tu, ali duboka neravnopravnost i nestabilnost nas okružuje u svim aspektima života.
Kakvo je stanje po pitanju ljudskih prava u BiH i šta se može učiniti da budu bolja?
LEJLA GAČANICA: Ljudska prava nisu prioritet u BiH. Ona nisu apstraktna i daleka, kako se to obično predstavlja. To su zakoni koji (ni)su usklađeni sa međunarodnim standardima, to su bh.zakoni koji se ne provode, to je diskriminacija od Ustava do lokalnih nivoa, to su „rupe“ u legislativi, to je zatvoreni, kruti vrijednosni sistem koji nas zadržava u stanju podjela, patrijarhalnog obrasca, straha i predrasuda. Mnogo se toga može učiniti no važno je istaknuti da to nije isključiva obaveza i odgovornost civilnog društva. Ozbiljan pristup i odlučnost za provođenje mjera koje će osigurati ljudska prava moraju doći „odgore“, od vlasti i političkih elita. Ljudska prava moraju biti sistemski uključena u svaki aspekt rada i planiranja. I nikada ne dolaze sama – ne možemo očekivati velike promjene u političkim sistemima koji su suštinski nepravedni, razvijeni na nejednakosti i nacionalizmima. Promjene nisu nemoguće, no neće zaživjeti iz populizma. Potreban nam je jasan otklon od dosadašnje prakse i iskrena spremnost da se razumiju drugosti u našem društvu te uspostavi sistem temeljen na jednakim mogućnostima i pravima, umjesto fragmentiranih dijelova koje onda očajnički pokušavamo povezati u funkcionalnu cjelinu. Nije lak proces. Neće biti ni brz. No, drugog čini se da i nemamo.
