Kada Hotić je članica udruženja Pokret „Majke enklava Srebrenica i Žepa”
Tokom rata u Srebrenici ubijeni su joj sin, muž, braća i veliki broj članova familije, a Kada Hotić je ostatak svog života posvetila istrajnoj borbi za pravdu i procesuiranje onih koji su činili zlo. Postala je simbol borbe za pomirenje, za kulturu sjećanja, za ljudsko dostojanstvo… Kaže da je bolja svaka istina od laži, pa makar bila jako teška.
Sa kojim izazovima se suočavate kao braniteljica ljudskih prava?
KADA HOTIĆ: Izazov sa kojim se suočavam najčešće je nepravda, u svakom pogledu. Borim se da je svima na ovim prostorima istina i pravda na prvom mjestu, za svakog čovjeka, a onda ćemo biti rahat. Moja borba u Udruženju, gdje sam aktivna od samog početka, kad su moj narod i ja protjerani iz Srebrenice, osjetila smo potrebu da se borimo za pravdu, za istinu, za odgovornost šta nam se to desilo. I moj moto je i dan danas takav – bez istine i pravde niti jedan narod neće imati satisfakciju da bude opušten, miran i zadovoljan. Pravda, istina i odgovornost treba biti u narodima onih koji su činili ono što ne valja, da osjetim da taj narod se distancira od tih ljudi koji su zlo činili, da prihvatimo istinu onakva kakva jeste. Pojedinci i neke organizacije su uradili zlo, a to zlo je meni donijelo strašne boli, moj sin je ubijen, u svom gradu, pred svojom kućom što kažu, moj muž, moja dva brata, mojih 56 muških u familiji. Ostale su samo žene i mala djeca.
Bilo je teško nama ženama koje smo istjerane iz Srebrenice, protjerane, bilo nam je teško gdje god smo se pojavili. Bile smo primorane i biti neposlušne, praviti proteste, zatvarati saobraćaj, pa i lupati neke objekte, dok nisu osjetili da nas trebaju slušati da nas čuju šta hoćemo. Prvo smo tražili odgovor gdje su nam muški članovi porodica odvedeni, u početku smo se nadale da su živi, međutim, kad su godine prošle i kad smo saznali da su ubijeni i zatrpani, onda smo tražili da se neko aktivira, da se to otrkrije, da se vrate posmrtni ostaci, da ih ukopamo dostojno čovjeku. To su bili naši izazovi teški, ali smo to postigli. Vratio se identitet našim ubijenim, imamo mezarje u Potočarima. Mezarje smo formirali na mjestu gdje je izvršen genocid, a genocid se još uvijek negira. To je najveći problem, ne moj, nego onih koji to neće da prihvate. Meni je 80 godina, ali još uvijek to čekam.
Šta smatrate da je vaš najveći doprinos u dosadašnjim aktivnostima kao braniteljice ljudskih prava?
KADA HOTIĆ: Mi smo u udruženju uspjeli iznijeti istinu u svijet, ona je u svijetu prihvaćena, ona je u svijetu osuđena, ono što smo propatili, što nam je nanesena nepravda. Često puta slušam, kažu, neko se borio za otadžbinu. U Podrinju gdje sam ja rasla, bosanski Muslimani su imali 76 procenata, tu je i moja otadžbina, pa se pitam što sam morala biti istjerana, iz mog grada, moja imovina je uzeta, moj posao, moj narod, moj život, moja djeca, moja familija. Što je to bilo? Borim se da se to nikad ne ponovi. Zlo koje smo mi doživjeli, nisam doživjela samo ja, doživjeli su i oni koji su okrivljeni, postali su krivci, oni su žrtve svoje politike, ali to treba prihvatiti i priznati. Nažalost, još uvijek nismo osjetili to neko rasterećenje, da je neko rekao – e vala distanciram se od tih. Ja ne krivim običan narod, običan narod zna biti poveden i zaveden, ali vođe i politike imamo i dan danas pogubne.
Koji je vaš moto ili motivacija da branite ljudskih prava?
KADA HOTIĆ: Nadam se da će mlade generacije razmisliti šta je život, šta je potrebno svakom čovjeku, i da li je potrebno ugrožavati drugoga, da bi opstao, da bi imao. To je pogrešan put. Daj svakom pravo na život, na zdravstvo, na školstvo, na njegovu državu, na sve, pa ćeš i ti imati isto.
Bolja je svaka istina od laži, pa makar bila jako teška. Jer lakše se liječi. A lijek nam treba svima. Želja mi je da osjetim kod mojih komšija, iz kojeg su zločinci došli, da osude zločine. Budućnost nam treba na istini i pravdi, na suživotu, što treba tebi, treba i meni. Što tebe boli, boli i mene, Neću napraviti da tebe boli, nemoj ni ti meni.
Sva moja borba je da osjetim pravdu među ljudima sa kojima živim, u mojoj Bosni, gdje žive sve nacije i narodnosti. Dajte jednom da budemo Bosanci i Hercegovci i da svima treba isto, a to je istina. Na temeljima istine se gradi pomirenje. Kad imamo povjerenje pomirenje je tu.
Kakvo je stanje po pitanju ljudskih prava u BiH i šta se može učiniti da budu bolja?
KADA HOTIĆ: Jako je atmosfera zagađena poslije rata, ljudi su isfrustrirani, i možda i nesvjesno prave nepravdu drugome. Ljudi su postali kapriciozni i zajedljivi, u svim narodima. Trebamo insistirati na jednu politiku koja je po mjeri ljudskih prava, za ljudsko dostojanstvo. Mi imamo još uvijek pogrešne politike. Mogli bi na to uticati kad se digne omladina, a omladina je danas školovana, savjesna, pravedna, sem ako nisu poslušnici predvodnika koji su zlo činili. Većina ih je, ipak, za pravdu.
