Odlukom broj U-6/25 Ustavni sud Bosne i Hercegovine je utvrdio da Zakon o posebnom registru i javnosti rada neprofitnih organizacija („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 19/25) nije u skladu sa članom II/3.i) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 11. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Stoga je osporeni zakon stavio van snage ab initio i odredio da on prestaje važiti od dana njegovog objavljivanja u „Službenom glasniku Republike Srpske“ broj 19/25.
Ustavni sud je u obrazloženju odluke ukazao na opća načela iz prakse Evropskog suda za ljudska prava u vezi s bitnom ulogom udruženja u demokratskom društvu. Dalje je ukazano na relevantnu praksu u kojoj je Evropski sud za ljudska prava razmatrao Zakon o stranim agentima Rusije, koji je sadržajno gotovo identičan osporenom zakonu, i zaključio da taj zakon nije u skladu sa slobodom udruživanja iz člana 11. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Slijedeći tu praksu, Ustavni sud je zaključio da je osporenim zakonom, kojim su uvedene nove kategorije „neprofitnih organizacija“ i „agenata stranih utjecaja“ za koje su propisane posebne obaveze i ograničenja, u potpunosti isključena mogućnost da neprofitne organizacije utječu na predstavnike javne vlasti i na taj način im je zabranjeno obavljanje njihove osnovne djelatnosti. Također je ukazano da široko formulirani pojmovi „neprofitnih organizacija“ i zabranjenog „političkog djelovanja“ i „političkih aktivnosti“ nisu u skladu sa zahtjevom predvidivosti jer onemogućuju organizacijama civilnog društva da predvide koja je to granica njihove dozvoljene aktivnosti. Takva formulacija, s druge strane, omogućava javnim vlastima da svaku aktivnost organizacija civilnog društva kvalificiraju kao zabranjenu i da je sankcioniraju. Dalje je istaknuto da označavanje udruženja koja se bave „političkim djelovanjem“ ili „političkim aktivnostima“, a koja finansijski ili na drugi način pomažu strani subjekti, kao „agenata stranog utjecaja“ ima snažan odvraćajući i stigmatizirajući efekt i znatno otežava njihov rad, te stvara negativnu percepciju o tim udruženjima u javnosti. U vezi s tim je ukazano da pravo udruženja da primaju strane donacije proizlazi iz Osnovnih načela o statusu nevladinih organizacija u Evropi i Preporuke CM/Rec(2007)14 Komiteta ministara Vijeća Evrope državama članicama o pravnom statusu nevladinih organizacija u Evropi, te Deklaracije Ujedinjenih naroda o pravima i odgovornostima pojedinaca, grupa i državnih organa u unapređivanju i zaštiti univerzalno priznatih ljudskih prava i osnovnih sloboda. Međutim, uprkos tome, osporeni zakon podvrgava strane donacije rigoroznom režimu izvještavanja i redovnih i vanrednih kontrola, uz obavezu udruženja koja primaju takve donacije da sve materijale koje dijele obilježavaju „oznakom neprofitne organizacije“ bez obzira na to da li postoji bilo kakva veza između stranog finansiranja i navodne „političke aktivnosti“ ili „političkog djelovanja“. Osim toga, osporeni zakon ne sadrži odredbe koje bi garantirale pristup efektivnim pravnim lijekovima radi osporavanja ili traženja preispitivanja odluka donesenih na osnovu tog zakona, na šta su ukazali i Venecijanska komisija i ODIHR u zajedničkom mišljenju u nacrtu osporenog zakona. Konačno, Ustavni sud je istakao da je osporenim zakonom kao isključiva sankcija za „političke aktivnosti“ ili „političko djelovanje“ propisana zabrana obavljanja rada i krivična odgovornost odgovornih lica.
Imajući u vidu navedene razloge, Ustavni sud je zaključio da uvođenje nove pravne kategorije „neprofitnih organizacija“ i „agenata stranog utjecaja“, kao i rigorozni režim izvještavanja, mogućnost redovnih i vanrednih kontrola te obaveza da materijale koje dijele obilježe „oznakom neprofitne organizacije“, uz zaprijećenu isključivu sankciju u vidu zabrane obavljanja rada i krivične odgovornosti odgovornih lica, nije odgovaralo „hitnoj društvenoj potrebi“, odnosno nije bilo nužno u demokratskom društvu.
Fotografija: Pixabay
