Zdravlje građana nije i ne smije biti moneta kojom se kupuje socijalni mir pred izbore i/ili vrše moguće političke manipulacije. Kuća ljudskih prava Banjaluka upozorava da sudbina osnovnih ljudskih prava ne smije zavisiti od dodatnih konsultacija sa predsjednikom bilo koje partije, već isključivo od poštovanja ustava i zakona. Zakonska rješenja moraju se donositi u institucijama, kroz redovne procedure i uz puno učešće javnosti, a ne na bazi partijskih dekreta koji se donose ujutro, a povlače naveče kada se izmjeri politička šteta.
Ujedno, Kuća ljudskih prava zahtijeva od Vlade Republike Srpske da prestane sa praksom predlaganja zakona po hitnom postupku uz isključivanje javnosti iz procedure donošenja propisa.
Kuća ljudskih prava Banja Luka oštro se protivi predloženim rješenjima koja su bila predviđena u Prijedlogu zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obaveznom zdravstvenom osiguranju, koji je pred narodne poslanike i poslanice prvobitno bio stavljen sa namjerom da se donese po hitnom postupku, bez adekvatne javne rasprave i učešća ključnih socijalnih partnera, a koji je povučen iz procedure nakon intervencije predsjednika vladajuće političke partije.
Prije svega, veoma je problematično što je i za donošenje ovih izmjena i dopuna zakona bio predviđen hitan postupak donošenja. Nije jasno zašto se zakoni koji direktno zadiru u osnovna ljudska prava i egzistenciju svih građana donose bez šireg društvenog dijaloga. Nedopustivo je da se ključni socijalni partneri, sindikati, udruženja i stručna javnost ignorišu u procesu koji definiše kvalitet života generacija. Posebno zabrinjava i već standarni nedostatak kvalitetnog obrazloženja zašto je potrebno da se određeni propis donese u hitnom postupku. Nažalost, u pravno-političkom životu Republike Srpske donošenje zakona kroz hitan postupak praktično je postalo ustaljena praksa, a ne izuzetak koji se može koristiti u izuzetnim situacijama, što je nedopustivo u društvu koje želi da se nazove demokratskim.
Dalje, određivanje visine participacije na način koji je to pokušano da se uradi u ovom prijedlogu zakona nije reforma koja je potrebna u zdravstvenom sistemu Republike Srpske, na šta su prethodnih dana ukazali određeni sindikati i stručnjaci za ustavno i socijalno pravo. Davanje ministru odriješenih ruku u ovom pogledu je nedopustiva mjera, kako se ovakva pitanja ne bi smjela uređivati podzakonskim aktima na način da se iz zakona izbrišu odredbe koje štite građane i građanke od prevelikih troškova koji bi mogli da im onemoguće liječenje. Pitanja koja su od krucijalne važnosti za život ljudi ne smiju da budu ostavljena na volju određenog pojedinca unutar izvršne vlasti, koji takve akte može da mijenja shodno svojim nahođenjima.
Podsjećamo da Ustav Republike Srpske jasno jemči minimum socijalne sigurnosti i pravo na zaštitu zdravlja i da se ustavno uređenje Republike Srpske temelji na socijalnoj pravdi i garantovanju i zaštiti ljudskih sloboda i prava u skladu sa međunarodnim standardima. Ustavni princip socijalne pravde, između ostalog, podrazumijeva i da se kod propisivanja finansijskih obaveza u zakonima mora paziti da se ne propišu obaveze kojima bi lica na koja se odnose bila u nemogućnosti da ostvare neko svoje pravo zbog takvog propisivanja.
Veoma problematična tačka u ovom prijedlogu zakona je bila i namjera da se uspostavi direktna uzročno-posljedična veza između uplate doprinosa i same mogućnosti ostvarivanja zdravstvene zaštite i detaljnije propiše da osigurano lice koje nema uplaćene doprinose samo snosi troškove liječenja. Iako odredba koja uslovljava zdravstvenu zaštitu na teret sredstava obaveznog zdravstvenog osiguranja uslovom da su uplaćene sve dospjele obaveze po osnovu doprinosa za obavezno zdravstveno osiguranje već postoji u sadašnjem zakonu, trebalo bi da se ide ka tome da se ona u potpunosti ukloni iz pravnog sistema Republike Srpske, a ne da se još detaljnije reguliše.
Predložena odredba je podrazumijevala da javne vlasti zakonski striktno prebacuju teret sopstvene nesposobnosti da prinudno naplate doprinose sa nesavjesnog poslodavca direktno na leđa pacijenta i pacijentkinja. Problematika se nastavila i sa odredbom koja je predviđala da radnik ima pravo da naknadu troškova potražuje od uplatioca doprinosa, što je u praksi često neprovodivo i postavlja građanina u ulogu povjerioca prema subjektu koji je već pokazao nesolventnost ili nepoštovanje zakona, dok javne vlasti istovremeno amnestiraju sebe od odgovornosti za pružanje javne usluge.
Nažalost, sa ovim pokušajem donošenja zakona, uočavavamo želju da se ustavom zagarantovana prava i principi pretvore u uslovljene usluge koje lako mogu da zavise od volje pojedinca, a posljedično i od efikasnosti javne administracije i likvidnosti poslodavca, čime se suštinski vrši regresija stečenih prava.
Sa druge strane, ono što je jasno je da su nagomilani problemi u zdravstvu direktna posljedica više faktora, od kojih je jedan svakako višegodišnje loše upravljanje za koje je u velikoj mjeri odgovorna Vlada Republike Srpske. Građani ne mogu i ne smiju plaćati cijenu sistemskog urušavanja zdravstvenog sektora kroz dodatne namete ili smanjivanje prava. Predložene zakonske izmjene su direktno udarale na najranjivije kategorije stanovništva, što je u praksi lako moglo dovesti i do toga da im se onemogući pravo na zdravlje.
Kada se predložene izmjene posmatraju cjelovito, postaje jasno da postoji želja određenih krugova da se zdravstveni sistem transformiše iz solidarnog u komercijalni model u kojem je ekonomska moć pojedinca primarni uslov za pristup liječenju. Međunarodni standardi stoje na stanovištu da javne vlasti ne bi trebalo da preduzimaju regresivne mjere koje bi ograničile dostupnost zdravstvene zaštite, naročito ne za ranjive kategorije stanovništva.
Ovaj prijedlog zakona je na kraju povučen iz procedure. Međutim, činjenica da su političari koji su kumovali povlačenju zakona priznali da su izmjene proizvele „nedoumice” i „nejasnoće” kod naroda zapravo je eufemizam za pokušaj uvođenja odredbi koje bi zdravstvenu zaštitu polako pretvorile u luksuz dostupan samo onima koji su u mogućnosti da je sami finansiraju. Takođe, iz ugla pravne i političke logike, situacija sa povlačenjem ovog zakona iz procedure je apsurdna. Ministarstvo (pod kontrolom trenutno vladajuće partije) prvo predlaže zakon po hitnom postupku, tvrdeći da je on neophodan i dobar. Par dana kasnije, vrh te iste partije nalaže povlačenje jer je zakon „nejasan”.
Bojimo se da se ovdje radi o opasnoj političkoj manipulaciji u kojoj se zakoni ne pišu u skladu sa ustavnim načelima, već se koriste kao probni baloni i to po principu „ako prođe – prođe”; ukoliko građani i građanke i relevantni akteri burno reaguju, onda se partija pojavljuje kao „spasilac” koji povlači loš prijedlog zakona. Time se obesmišljavaju institucije dok se proces donošenja zakona svodi na volju jednog čovjeka ili partijskog vrha, umjesto na ustavne i međunarodne obaveze javnih vlasti. U ovakvom kompozitu stvari, građani i građanke Republike Srpske postaju neka vrsta taoca unutarpartijskih eksperimenata i političkog marketinga.
Pored toga, najava povlačenja zakona od strane partijskog vrha, a ne resornog ministarstva koje ga je kreiralo, jasno pokazuje da zdravstveni sistem i njegovo funkcionisanje u Republici Srpskoj, po mišljenju trenutnih vlasti, nije stručno, već isključivo političko pitanje. Nedopustivo je da Vlada predlaže rješenja koja su usmjerena protiv građana i građanki i usput gaze ustav, da bi se potom ista partija koja upravlja Vladom pojavila u ulozi zaštitnika naroda od „nejasnoća” koje je sama napisala. Pitanje koje svakako postavljamo resornom ministru i Vladi Republike Srpske je:
Kako je moguće da je Vaše ministarstvo predložilo donošenje zakona po hitnom postupku, tvrdeći da je on u interesu javnosti, ako je on toliko nejasan da ga se odriče i Vaša partija!?
